PODVUČIJAK NA STARIM GEOGRAFSKIM KARTAMA OD 15. DO KRAJA 19. STOLJEĆA
RAZVOJ KARTOGRAFIJE KAO ZNANOSTI
Kartografija kao znanost počela se razvijati tek od 16. stoljeća. Karte koje od tog vremena nastaju imale su praktičnu ulogu i predstavljale su svojevrstan priručnik za potrebe ratova, trgovine, putovanja i društvenog života uopće. Ove najstarije karte nastajale su metodom kompilacije, što je značilo da nisu rađene stvarnim pregledom terena već na osnovi podataka dobivenih od putopisaca, trgovaca, hodočasnika, vojnika i ostalih vrsta putnika. Također, ovakve karte preuzimale su podatke sa već ranije nastalih zemljovida, pa se jednom unesena pogreška ponavljala u nedogled i na novijim kartama. Tek od kraja 17. stoljeća karte će se početi izrađivati metodom neposrednog uvida na terenu iliti snimanjem, i biti će fascinantno precizne.
PRIKAZ PROSTORA DANAŠNJE BOSNE I HERCEGOVINE NA STARIM GEOGRAFSKIM KARTAMA
Međutim, prostor današnje Bosne i Hercegovine zbog svojih geografskih obilježja i povijesnih okolnosti bio je izuzetak do te mjere da su neki kartografi u 19. stoljeću smatrali da je kartografija Afrike razvijenija od kartografije Balkana. Situacija je bila malo bolja u pogledu sjevernih granica tadašnjeg Bosanskog ejaleta. Naime, u ovim krajevima je već koncem 17. stoljeća radi utvrđivanja granice između Habzburškog i Otomanskog carstva vršeno službeno premjeravanje, a baš blizina te granice bila je dostupnija i austrijskim špijunima, pa je područje Podvučijaka od kraja 17. stoljeća bilo vrlo dobro poznato suvremenim kartografima te zbog toga i prilično dobro zastupljeno na raznim zemljovidima.
PODVUČIJAK NA KARTAMA DO KRAJA 17. STOLJEĆA
Najstarije karte na kojima je prikazan prostor Podvučijaka sadržavale su četiri osnovna tipa podataka: reljef, šume, rijeke i naselja. Svi ovi podaci bili su prilično oskudni i nepouzdani, kako u pogledu preciznosti, tako i u obilježavanju. Naročito loše prikazan je reljef jer su planine ucrtavane proizvoljno, bez ikakve veze sa stvarnim stanjem na terenu, a što se tiče rijeka ucrtavane su samo one velike, vrlo često s netočno ucrtanom putanjom.
1548.
Giacomo Gastaldi, Dalmacia Nova Tabula, 1:5,000.000, Venecija 1548.
Na ovoj karti podvučijački kraj prikazan je samo reljefom, i to iznenađujuće precizno. Na njoj se vidi gorje koje se sa zapadne strane rijeke Bosne, koja nije imenovana, proteže gotovo do rijeke Save i ostavlja jedan manji ravničarski dio na sjeveroistoku.
1595.
Gerard Mercator, Sclavonia, Croatia, Bosnia cum Dalmatiae Parte, Amsterdam 1595.
Iako reljefom oskudno prikazana, ova karta donosi neke nove podatke u odnosu na ranije nastale karte. Gorje na njoj nije ucrtano, a rijeke Bosna i Sava su imenovane, mada su njihovi tokovi neprecizni. Na karti vidimo ucrtana i tri naselja: Arky, Dobor, čiji položaj je očito zamijenjen s Dobojem, i Viwar, što na mađarskom znači Novi Grad, koji je ucrtan podaleko na zapadu.
1684.
Martin Stier, Vermehrte und verbesserte Landkarten des Königreichs Ungarn, 1:567.000, Beč
Iako je nastala gotovo 90 godina nakon prethodne, ova karta samo ponavlja podatke uz znatne ispravke. Ucrtano je gorje sa zapadne obale rijeke Bosne, a grad Dobor je prikazan s opkopom. Ova karta je dobar pokazatelj izrade metodom kompilacije.
PODVUČIJAK NA KARTAMA U 18. STOLJEĆU
Tek koncem 17. stoljeća na geografskim kartama početi će se javljati nekakva sistematizacija gorja, pa se tako na zemljovidima počinju po prvi put upisivati i nazivi planina. Na ovim kartama raste i broj prikazanih naselja, ali su ona nerijetko pogrešno ucrtana. Iako se postepeno uvode novi metodi izrade, većina karata i dalje nastaje metodom kompilacije, ali sa znatno više podataka i preciznijim prikazom terena. Za područja Podvučijaka izuzetno su važna bila dva procesa utvrđivanja granica: 1699. i 1718. godine. Austrijski članovi mješovitih komisija koje su vršile razgraničenje, osim pisanih svjedočanstava ostavile su i kvalitetne zemljovide sjevernih granica Bosne.
1702.
Ova karta, koja odražava stanje iz 1699. godine, prva je koja prikazuje područje Podvučijaka a da je nastala na osnovi terenskog snimanja. Upravo zbog toga ona je nevjerojatno precizna i donosi jako puno novih podataka. Što se reljefa tiče, on je i dalje manjkav u nekim sitnicama. Tokovi manjih rijeka nisu precizni, ali su njihova ušća ucrtana pouzdano. Ti tokovi su nerijetko i imenovani. Gledano od rijeke Bosne ka zapadu, vidimo ucrtane vodotoke: Dubička straža (Dubitzka strasa), ali po svoj prilici riječ je o bogazu Srnotoča. Potom vidimo vodotok Novigradski bogaz koji danas ne postoji, ali mogućeje da je riječ samo o jednom vodoplavnom dijelu Srnotoče. Slijedi manji vodotok Mikinac koji se u Savu ulijevo kod današnjeg Donjeg Svilaja i vjerojatno je tu riječ o današnjoj riječici Bršćanica. Na ovoj karti vidimo i da se s Kadra u Savu spušta jedan neimenovani vodotok s nekoliko manjih pritoka. Tu je vjerojatno riječ o Glogovcu i njegovim pritokama kojih na Ritu stvarno ima priličan broj. U sjevernoj podgorini Vučijaka ucrtana su još dva potoka: Brijesnica (Priesnitza) koja odgovara položaju današnje Suve rijeke i Plavuša (Blawusa) koja i danas nosi to ime.
Što se gorja tiče i njihovo nazivlje je jako zanimljivo. Očito je da u se u to vrijeme još uvijek malo znalo o njihovoj sistematizaciji, pa su brojni izdanci Vučijaka imenovani kao zasebne gore. Vučijakom se u stvari naziva samo njegovo današnje zapadno gorje, dok se, recimo, sjeverni dio naziva Kadar (Planina Kada Montes) a istočni Svilaj planina (Swilley Montes).
Što se naselja tiče, ona na kartama nisu ucrtana i vjerojatno u datom trenutku, zbog ratnih zbivanja, i ne postoje u podvučijačkom kraju. Međutim, sačuvani izvori iz 1698. godine spominju dva sela koja su prije rata (1683-1699) postojala južno od Save, a u tom trenutku vode se kao napušteni (desertum). Prvo takvo naselje koje se spominje je južni prekosavski Novi Grad (ex meridie Novi Grad desertum trans Savanum).[1] Drugo selo je Svilaj, onaj slavonski, ali za kojeg stoji da je nastao 1692. godine od doseljenika iz Bosne, po svoj prilici iz istoimenog sela koje se nalazilo s desne obale rijeke Save.[2] Isti izvori, osim naselja, spominju i skelski prijelaz (trajectu in Savo) koji je do početka rata postojao na Savi kod Svilaja, te šume, ribnjake, sjenokose i vinograde na Vučijaku koje slavonski graničari ne koriste zbog straha od Turaka.[3]
Isti izvori spominju i tri stare, ruševne kamene utvrde, koje su se nalazile na području Podvučijaka. Na istoku, na desnoj obali Save nasuprot sela Sikirevci, vidjeli su se te godine ostaci kamene utvrde smještene na jednom brežuljku koju lokalno stanovništvo naziva Sikirevci i smatra da je i suvremeno selo po njoj dobilo ime (Arx ruderosa lapidea ex altera parte Savi in colliculo situata apparet vocata Szekirevacz, unde tempore translationis locus iste nomen desumit).[4] Ostaci druge utvrde, koja se zvala Kamen, vidjeli su se nasuprot slavonskog Klakara (castri unius lapidai specimina immediate ex altera parte Savi videntur Kamen vocata).[5] Treća utvrda zvala se Gradina i njezine ruševine vidjele su se u šumi nasuprot sela Poljanci, dakle na današnjem Kadru (Locus aedificii lapideus cuius castri ex altera parte Savi in stricto erectus et totum sylvis concreti apparet vocatur Gradina).[6]
1709.
Johann Christoph Müller, Hungariae Regi invictissimo mappam hanc Regni Hungariae…, 1:530.000, Beč 1709.
Ova karta s početka 18.stoljeća u pogledu reljefa ne donosi nove podatke o podvučijačkom kraju. Premda je nastala kompilatorskom metodom reljef je na njoj dosta precizniji nego na prethodnim kartama takvog tipa. Tok rijeke Save je prilično vjerodostojan, dočim je tok Bosne ipak proizvoljno ucrtan. Novina na ovoj karti su dva naselja, Dvor i Cziflin. Pod dvorom s velikom sigurnošću možemo reći da se radi o današnjem Odžaku, dok se pod imenom Cziflin vjerojatno krije iskrivljeni naziv današnjeg Čitluka između Klakara i Brusnice.
1718.
Antonius Jankovich, Carta von dem Theil Bosnien sobëy letzt ver wichener Gränz-Scheidungs Commission Anno 1718…, 1:144.00, Beč (?).
Ova karta neprecizna je što se tiče reljefa, ali od izuzetnog značaja zbog brojnih toponima koji se na njoj javljaju. Na njoj vidimo većinu i danas postojećih naselja: Dubicu, Novi Grad, Svilaj, Brusnicu, Vrbovac, Odžak (pod imenom Miralandvor), Jošavu, Dobor i Botajicu (Bodecha). Također na karti vidimo ucrtano i naselje Mikinci (Mikinzi) koje je danas istoimeni zaselak Donjeg Svilaja. U menadru donjeg toka rijeke Bosne vidimo označeno močvarno područje, a po prvi put u reljefu se pravi razlika između pošumljenog i nepošumljenog terena, koja vjerojatno ne odražava stvarno stanje na terenu.
Također, po prvi put se na karti javlja i trasa jednog puta, koji započinje prijelazom Save na Svilaju, vodi kroz selo, potom istočnom stranom iznad Vrbovca i Odžaka, prelazi jedan neimenovani vodotok, po svoj prilici Gnionicu, te preko Dobora i Botajice vodi dalje u Bosnu.
U vrijeme kad je ova karta nastala pojas zemljišta južno od Save u širini nekih 10 kilometara pripadao je, prema odredbama mirovnog ugovora u Požarevcu, Habzburškoj monarhiji. Ta novoosnovana granica koja je išla kopnom bila je obilježena podizanjem graničnih humki, koje su na prostoru Podvučijaka bile označene brojevima od 34 do 37.
1760.
Turaty i Held, Ideal Karte eines Theils deren Königreichen Servien und Bosnien…, 1:206.800.
Na ovoj karti vidimo po prvi puta pokušaj sistematizacije gorja koji za područje Podvučijaka ne odražava stvarno stanje na terenu. Cijeli Vučijak označen je kao Vucsiak Gebürg. No karta je zanimljiva jer je na njoj po prvi puta prikazano selo Svilaj podijeljeno na Donji i Gornji, te su poprvi puta ucrtana sela Duga Njiva i Prud, koji se u to vrijeme još uvijek nalazio na desnoj strani rijeke Bosne. na ovoj karti također vidimo i neke nove putne pravce. Jedan od njih počinje na starom ušću Bosne (Starači), vodi preko Dubice i pred Odžakom se grana u dva smjera. Jedan krak vodi na jugozapad preko Dobora i dalje dolinom Bosne, a drugi krak ide na Odžak i Pećnik, te samim središtem Vučijaka dalje na zapad.
1780.
Slawonische Militärgrenze (The First Military Survey of the Habsburg Empire)
Ova karta rađena je snimanjem terena krajem 18. stoljeća i podaci na njoj odgovaraju stvarnoj situaciji. Na žalost, ona je nastala premjeravanjem slavonske vojne granice, pa zahvaća samo mali dio desne savske obale. Ipak, i takva, donosi nam par bitnih podataka. Tok rijeke Save ucrtan je precizno, kao i ušća Bosne (na Starači) i Brusnice (danas Suva rijeka). Od sela vidimo ucrtanu Brusnicu, sa 10 kuća, Svilaj, imenovan kao Turski Svilaj jer se nalazi na osmanskom, „turskom“ teritoriju, s 11 kuća i Novi Grad s 10 kuća, također imenovan kao „turski“. Gorje, čije sjeverne padine nisu ucrtane u skladu s terenom, imenovano je kao Svilaysko Brdo (Kadar) i Vuchiak (južno od Kadra).
1808.
János Lipszky, Mappa generalis Regni Hungariae…, 1:480.000, Budim.
Sistematizirani prikaz vučijačkog gorja prvi put se javlja na ovoj karti, međutim, na njoj je prikazan samo smjer spuštanja grebenja. Na njoj se po prvi puta spominju i neka nova naselja poput Dobre Vode, Kacojevića (danas dio Potočana zvani Kacević), Czepellik ili Czepettik i Mlin. Lokalitet Mlin postavljen je na riječnoj krivini nasuprot istoimenog čardaka u Slavoniji, gdje su se nalazile vodenice na Savi koje su prikazivane na kasnijim kartama većeg razmjera. Nije poznato da li se u nekom vremenskom razdoblju tu nalazilo neko naselje, ili se Mlinom zvao dio Novog Grada, ali na kasnijim kartama, osim na onim koje su kompilatorski preuzimale ovaj podatak, ovog lokaliteta više nema, a nije sačuvan niti u toponomastici. Sa lokalitetom Czepellik/Czepettik stvar je još lošija, jer njega uopće nismo uspjeli ubicirati. Postoji mogućnost da je jednostavno riječ o loše pročitanoj i potom kompiliranoj riječi Cziflin, lokalitetu za kojeg smo ustvrdili da se radi o današnjem toponimu Čitluk.
Neimenovani vodotok koji prolazi Podvučijakom je vjerojatno Jošavica s nekim manjim pritokama. Put prikazan na ovoj karti vodi od Donjeg Svilaja na Vrbovac (Verbovicza), potom preko Vučijaka na Potočane (Kaczajevich) gdje se račva. Jugoistočni kraj vodi preko nekoliko rukavaca Bosne na Garevac, gdje, interesantno, zakreće prema sjeveru. Južni krak račvanja u Potočanima vodi na Pećnik (Gecsnik) gdje je novo račvanje. Južni krak račvanja u Pećniku vodi na Dobor, koji je tad označen kao ruševina i dalje dolinom Bosne, dok zapadni kraj vodi u same vrhove Vučijaka.
1810.
Josef Riedl von Leuenstern, Charte von Servien, Bosnien und dem grössten Theile von Illyrien, 1:480.000, Beč-Pešta.
Premda je nastala kompilatorskom metodom, ova karta desetljećima slovila je kao jedna od najpouzdanijih za brojne putnike koji su se u XIX. stoljeću odvažili na putovanje Bosnom. Reljef na njoj nije realističan, ali ona sadrži veliki broj naselja i, ono zbog čega je i bila poznata, ucrtanih putova. Cestovna mreža Podvučijaka počinje u Donjem Svilaju i ide preko Duge Njive na Vrbovac. Tu se račva i zapadni krak vodi preko Brusnice na Klakar i dalje prema Brodu, dok južni krak vodi u Potočane (Kaczajevich). Međutim, na ovoj karti vidimo još jednu trasu koja kroz Vučijak vodi iz Brusnice u Potočane. Ta dva puta prema Potočanima spajaju se na vodotoku sjeverno od sela gdje vidimo ucrtan i most. Put iz Potočana dalje vodi na istok, preko Pećnika u Odžak i Dubicu, a potom zakreće na sjever i vodi na staro ušće Bosne (Staraču). Jedan krak se između Pećnika i Odžaka odvaja na jug i vodi na ruševine Dobora i dalje dolinom Bosne, a s istog tok puta postoje i dva odvojka između Odžaka i Dubice, od kojih jedan vodi ka Doboru, a drugi preko rukavaca Bosne u Garevac.
1813.
Dominico Pagani, Carta delle Provincie Illiriche co loro diversi stabilimenti e con una parte degli stati limitrofi…, 1:500.000, Metz, 1813.
Ova karta se od prethodne razlikuje samo vizualno, nikako i sadržajno. Nastala je za potrebe Napolenovih ratova, kao i Riedlova, bila je u uporabi još desetljećima kasnije zbog brojnih putova.
1865.
Johann Rośkiewicz, [Umgebung von Travnik und Knin] (Blatt No. 1).
Ova karta ima izrazito dobro prikazanu mrežu puteva u Podvučijaku, ali s čudno ucrtanim položajem nekih naselja. Tako je Vrbovac (Verbovica) ucrtan sjeverno od Svilaja, a Crkvina je prikazana s desne strane rijeke Bosne.
Na Donjem Svilaju ucrtan je prijelaz plovilom, vjerojatno skelom. U samom selu je raskrižje putova. Zapadni put vodi na Gornji Svilaj, a potom preko Kadra krivuda prateći tok Save uzvodno. Istočni put također vodi dolinom Save na Novi Grad i Dubicu. Južni dio puta iz Donjeg Svilaja vodi u Odžak.
Križanje putova u Dubici vodi ovim smjerovima. Sjeverni put ide na Savu gdje je vjerojatno bio gaz i prijelaz na Sikirevce. Istočni dio vodi ka starom ušću Bosne gdje se također nalazio gaz za Kruševicu. Jugozapadni put vodio je ravnicom do Odžaka, a zapadni je već spomenuta trasa Novi Grad-Donji Svilaj.
Iz Odžaka su izlazile sljedeće trase putova. Sjeverni koji je išao direktno na Donji Svilaj. Sjeverozapadni koji je vodio na Potočane (Kačanovic) a potom kroz Vučijak na zapad. Sjeveroistočni krak je već spomenuta dionica Odžak-Dubica. Zapadni dio puta završavao je u Pećniku. Južna trasa vodila je na Dobor, a potom dolinom Bosne dalje u unutrašnjost.
Osim nabrojanih uočljiva je transverzala koja se od Dobora kreće baš dolinom Bosne, kao i vicinalni put koji povezuje Gornji Svilaj i Potočane. Na karti je prvi puta imenovana i rijeka Ljubioča (Ljusa).
1865.
Croatia (1865–1869) (Second military survey of the Habsburg Empire)
I ova karta nastala je za potrebe austrijske vojske snimanjem na terenu pa prikazuje samo mali dio područja južno od Save. Bila je to treća karta takve vrste. Unatoč nepotpunosti, i ona nosi vrlo vrijedne podatke. Prvi je zasigurno taj što je ušće Bosne na njoj prikazano na sadašnjem mjestu, u neposrednoj blizini Bosanskog Šamca. Taj novi rukavac ušća i zapisan je kao „nova Bosna“. Budući da se selo Prud još 1847. godine nalazilo na desnoj obali Bosne, može se izvući zaključak da je Bosna svoje novo ušće dobila u razdoblju od 1847. do 1865. godine.
Druga zanimljivost je je svakako prikaz rasporeda osmanskih čardaka uz Savu, sistema odbrane nastalog u XVIII. stoljeću koji je u drugoj polovici XIX. stoljeća već bio zapušten. U širem području Podvučijaka vidimo pet stražarnica. One su se nalazile, od istoka prema zapadu, na sljedećim lokacijama: prva na sada već starom ušću Bosne, Starači, druga na Zoricama, treća između Zorica i Novog Grada, četvrta sjeverno od Donjeg Svilaja na meandru Sve i peta na Čarjačištu jugozapadno od Kadra.
Na meandru Save kod Novog Grada vidimo ucrtane brojne vodenice na kerepima, a interesantno je da na karti nema prikazanog prijelaza na Donjem Svilaju.
1886.
Habsburg Empire (1869-1887) Third Military Survey, 1:25.000.
Ovo je prva karta rađena snimanjem terena na prostoru Bosne i Hercegovine. Nastala je za potrebe katastra i stoga su podaci na njoj detaljni i točni. I dok druge karte uvijek trebamo koristitit s priličnom dozom skepse i kritičnosti, ova karta predstavlja pouzdan prvorazredni povijesni izvor.
Autor članka: Marko Matolić, 27.4.2026.
[1] Ive Mažuran, Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine, Osijek: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Radovi Zavoda za znanstveni rad u Osijeku, knjiga 2, 1988., str. 120.
[2] I. Mažuran, Popis naselja, str. 116-117; Stjepan Sršan, Naselja u istočnoj Hrvatskoj krajem 17. i početkom 18. stoljeća, Osijek: Državni arhiv u Osijeku, 2000., str. 202.
[3] S. Sršan, Naselja u istočnoj Hrvatskoj, str. 198, 201-202; I. Mažuran, Popis naselja, str. 105, 115-117.
[4] I. Mažuran, Popis naselja, str. 131; S. Sršan, Naselja u istočnoj Hrvatskoj, str. 205. Oba autora smatraju da se radi o nekakvoj utvrdi koja se nalazila na mjestu današnjeg Bosanskog Šamca, no postoji mogućnost da su se u to vrijeme još uvijek vidjeli ostaci utvrde Arky koja se nalazila na starom ušću rijeke Bosne, dakle baš nasuprot sela Sikirevci.
[5] I. Mažuran, Popis naselja, str. 102; S. Sršan, Naselja u istočnoj Hrvatskoj, str. 197. Mažuran smatra da je ime ove utvrde sačuvano u potoku Kemenica, što bi značilo da su se još i 1698. godine mogle vidjeti zidine grada kojeg su Basler i Božić ubicirali kao Branić. Usp. Marko Matolić, „Srednjovjekovna utvrda Branić u sjevernoj Bosni i pokušaj njezine ubikacije na Gradini iznad Kamenice u Vučijaku“, Gračanički glasnik, Godina XXVIII, Broj 55/2023, str. 75-84.
[6] I. Mažuran, Popis naselja, str. 107; S. Sršan, Naselja u istočnoj Hrvatskoj, str. 199. Oba autora pretpostavljaju da je riječ o rudini Čardak jugozapadno od Svilaja. Postojanje ikakve historijske građevine na ovom mjestu nije potvrđeno. Ime Gradina nosi lokalitet gdje se nalazila srednjovjekovna utvrda iznad potoka Kamenica, no njega su, kako smo vidjeli, stanovnici Klakara zvali Kamen. Moguće je da su isti lokalitet stanovnici Poljanaka zvali Gradina, pa je zapisivač, koji nije poznavao teren, zapisao oba podatka stvarajući dojam da se radi o dvije različite utvrde.